Pod ovim nebom

Dobrodošli na moj blog

12.08.2018.

Bol

Sad je skoro 02.00h iza ponoci i ja slusam umilni glas Whitney Houston...valjda mislim da ce me umiriti i da će mi pomoći. Ne osjećam više ni tugu, ni razočaranost. Tako mi i treba kad s pogrešnima gradim iluziju, gradim nepostojeće kule i gradove od ničega...gradim od zraka. Ne mogu da vjerujem da sam poslije toliko godina opet sebi dopustila istu stvar kao nekad. Razmišljala sam da pišem o vedrijim i ljepšim temama, ali evo sad nekako ne mogu, valjda trebam ovo razočarenje iz sebe izbaciti. Neka pjesma, zalutala suza i opet tuga...i ne mogu da spavam...spavam skroz malo...ili ni malo. Eto mislila sam da se mogu nositi sa svime, da mogu glumiti da me baš briga, da mogu vječno igrati igrice, da mogu biti emotivno neuhvatljiva, da sam svoja u svakom segmentu našeg druženja, ali eto ne mogu.....Mogla sam dok nisam ništa osjećala. Sad sam uhvaćena u klupko svojih vlastitih očekivanja i razočarenja, i ogolila sam se nekom ko ne cijeni i ne poštuje ni sebe i svoj život, a kamo li drugog. Prihvatila sam sve što si mi dao do znanja o sebi i svom životu i direktno i indirektno, ne mogu da vjerujem da sam prihvatila stvari koje ja lično ne poštujem, ne mogu da zamislim da mi je važan neko ko je iz nekog drugog svijeta, i da apsolutno nema nikakve veze samnom i s mojim načinom života..I nisam sebi jasna, zašto sam se uopće trudila oko tebe? I moja je greška što sam te pustila blizu i što sam prehladila emocije.... Nekad je bio problem neko drugi, a sad je opet problem...Što se tiče tebe i mene uvijek je neki problem...Jednostavno ja znam kako se ponaša neko kome je stalo, koliko se trudi i kome si čitav svijet, i poslije toga ja ne pristajem ni na kakve mrvice, ni na šta drugačije ni manje....Ne zato što mislim da sam nešto posebno,nego zato što znam kako je divan osjećaj biti nekom važan i brinuti za nekoga. Možda nisam to dovoljno cijenila što sam imala, možda više nikad ni ne nađem, možda tražim nešto i bolje, ali sigurno, sigurno ne gore.....Ali ipak, pristala sam ne tražiti ti ništa, eto čisto ponašati se ko da smo nebitni. Ti voliš biti nebitan,i evo već jesi. Vidim uživaš u svojoj ispraznosti. Učim se polako. Teško je biti čovjek među neljudima. Teško je biti emotivan među stijenama.

26.07.2018.

Ruke

Vidim isprepletene prste. Vidim ih tamo kako sjede. Samo tišina. I ruke....Rekla bih da im je nekih možda 17 godina. Onako čisti. Šutke se gledaju. On neumurno pokušava zadržati svoju ruku u njenoj. Ona se izmiče, približava, pruža mu ruku onako bijelu, i on je uzima, uzmiče, prilazi, igra se. I onda tako dugo sjede i samo se igraju rukama. Prvo njegova ruka u njenoj. Ona mu tišinom svojom kaže da ne ide. Njegovi prsti su dugi, isprepleću se s njenima i kao da igraju neki ples. Sve je bijelo baš kako u tim godinama i treba da bude. Onda njena, elegentnih obrisa, ruka spretno prilazi njegovoj i kao da hoće tu da utone u jedan svijet za koji samo oni znaju. Tu će je čuvati. I on je miluje prstima kao da je tješi, kao da je skriva od nas ostalih. Onako čuva je i od nas, a najviše od sebe.

13.07.2018.

MIRIS LJUBAVI

Kad zatvorim oči i slušam muziku sedamdesetih i osamdesetih sjetim se svojih roditelja. Vidim mamu u dugoj cvjetnoj haljini dugih plavih pletenica, vidim tatu u hlačama na trapez, uske košulje i kose do uha. Hippyci po oblačenju i po velikoj međusobnoj ljubavi. Njih dvoje šetaju prirodom, čujem njihov smijeh, osjetim njihovu sreću. To su bile sedamdesete. Dok prebirem stare crnobijele fotografije, zamišljam ih kako trče preko polja, drže se za ruke. Ona prva čista ljubav. "When the night has come and the land is dark, and the moon is the only light we will see...." - iz daljine me stihovi pjesme "Stand by me" vode daleko u osamdesete na jedan dalmatinski otok. Sjedim u restoranu s roditeljima. Počinje ova pjesma, i u sljedećem trenutku vidim ih kako plešu na podiju. Mama je u dugoj bijeloj haljini, duge plave kose, i njih dvoje čine savršen sklad u najmanjim pokretima. Podij je njihov, i mame zavidne poglede. Pamtim je kao lijepu, zgodnu i uvijek nasmijanu, a tatu kao pravog gospodina. Poseban sklad koji sam tad vidjela nikad više nisam nigdje. I oni su ga neuspješno pokušali imati u drugim vremenima, ali prvo je prvo i uvijek se pamti. Tako često zatvorim oči da ponovo proživim tu noć i dok slušam pjesmu, čujem žamor ljudi, osjetim kapljice mora u zraku, miris ribe s gradela...i dalje se sve miješa u predivnu komponziciju.

03.06.2018.

Kroz prste mi prolazi dašak prošlih vremena...

Kroz prste mi prolazi dašak prošlih vremena....nekad jako zgrčim ruku da zaustavim neki trenutak...ali vidim ne ide mi. Onda pustim da idu, i da odu. Odu tamo negdje u bezdan, i ne vidim ih više. Valjda to radim iz navike. Mnoge stvari ljudi rade iz navike. To nam je inače najgora stvar koju imamo. Volimo iz navike, a tek koliko mrzimo iz navike. To je kao neka rutina. Tako nekad sanjamo trenutke prošlosti, a sanjamo i one kojih smo se odrekli. Snovima nas štite od nas samih. Povratak realnosti je kraj iluzija. Bolje je tako. Prošlost ne treba dirati. To je kao neka prašnjava knjiga bačena na tavan neke stare porušene kuće. Neka tamo stoji. Pročitali smo je. Nema potrebe da je opet čitamo. Ponekad poželimo još koju stranicu preći, eto čisto da se prisjetimo. Ali kad je otvorimo upadnemo u vrtlog prašine tako da zažalite što ste je i kako i otvarali. Zato te stare knjige ne treba dirati ili ih samo treba prosljediti.Nekom će možda valjati.

01.06.2018.

Bijela ruža

Zanima me samo jesi li pomislila na mene kad si to uradila? Na šta si mislila? Znaš li ti da ja zadnjih 15 godina svaki put kad legnem spavati, zatvorim oči i mislim na tebe? Znaš li da zamišljam tebe i tvoj čin? Znaš li ti da si mi uzela dio srca i uništila ga? Mame više nema, negdje je tamo s tobom. Težina mi je u grudima samo kad pomislim na vas... I kad pričam i kad ne pričam..znaš li da me čak i misli bole? A posebno kad mislim na tebe i na tvoj kraj tad ne mogu disati. Pitam se da li druge osobe u familji se tako osjećaju, da li teško dišu kad pomisle na to, da li si im u mislilma kad zatvore oči. Znaš,svaku noć ja te vidim u svojim mislima. Ne znam je li to kletva ili mi je takva sudbina. Ali nisam te pustila...dio si mene, kao neka opsesija. Ne znam da li znaš da sam te ja najviše voljela. Znaš, u mraku sobe, u noći kad zatvorim oči zamišljam taj trenutak tvoje odluke da te više nema, i zamišljam je li te mnogo boljelo, i koja ti je zadnja misao bila....i je li bilo slučajno, i jesi li samo tako odlučila da odeš, i jesi li zažalila na kraju svega.....? I uvijek jednu bijelu ružu čuvam za tebe za tebe....bijelu poput tebe...

31.05.2018.

Ironija života

Bio je to čovjek od nekih 40-ak godina, ne previše lijep, ali ni ružan. Običan, onakav kakve srećete na putu prema poslu ili trgovini. Bio je baš običan. Pripadao je jednoj grupici ljudi koji su bili vrlo popularni,i za neke hrabri u to vrijeme, a kasnije zaboravljeni od svih. Poslije svega što je prošao imao je neke loše snove, riječi mržnje i osudjivanja. Njegova obitelj se teško nosila s njegovim oscilacijama raspoloženja. Na momente je bio divan otac i idealan muž, a na momente je bio takav da su njegova supruga i djeca bježala iz kuće da ne moraju trpiti njegova raspoloženja, uvrede, maltretiranja i što sve ne. Vrijeme je prolazilo,oni su odrasli u mržnji i u nestabilnoj obitelji. Kad bi se napio, on bi u onom bunilu počeo da priča kako je neke ljude tjerao na prislini rad, i djeca su odrasla misleći da je u redu što su ti neki ljudi to radili. Djevojcica je jednom to i ispričala u društvu, i poslije osuđivanja okoline nikad joj nije više palo na pamet da to nekom ispriča.Ona je mislila da su ti ljudi drugačiji i da su zato trebali ići na prislini rad. Mislila da je to u redu i nalazila je opravdanje u tim riječima. Ipak je to bio njen otac. Dječak se povlačio u sebe. Niste ga baš mogli čuti da mnogo priča. Mislim da je otac na njemu ostavio najviše traga, i da ga se on zapravo najviše i stidio. Majka je balansirala u nadi da će imati opet onaj isti osjećaj koji je imala, kad ga je upoznala prije tih loših vremena. Nije znala mnoge stvari, ali je rekla da je blaženo neznanje i prekidala bilo kakvu priču na tu temu. Došla su neke druga vremena, i došli su neki stari računi na naplatu. Slika o njenom ocu je bila drugačija. Stotinu pitanja je bilo u glavi. Njen otac oličenje hrabrosti i karaktera je bio neko drugi. Trebala se nositi s osudom okoline. Mrzila je te ljude kojima je naudio, mrzila je i sebe, i svoj život...ispreplećali su joj se osjećaji između djevojcice koja voli svog oca i djevojke koja shvaća novu životnu situaciju. Proći će 25 godina od loših vremena. Na uličnom prijelazu ova djevojka će spasiti život jednoj mladoj ženi. Ta žena je bila kćerka od ovih ljudi koje su vodili na prislni rad. Koja ironija života!

30.04.2018.

Šta da mislim o njoj?

Tamo negdje 80-ih godina ona je imala najljepšu kuću u gradu,napravljenu u austro-ugarskom stilu. Njen tadašnji dnevni boravak je bio veličine naših stanova, a u središtu je bio veliki crni klavir. Roditelji su joj bili visoko obrazovani ljudi, stalno po nekim poslovnim putovanjima. Ona i njena sestra su često živjele više kod nas nego u toj velikoj kući. Mi smo skupa odrasle, i dijelile smo sve tajne jedna drugoj. Ja sam često pjevala, a ona je svirala, pa smo bile izvrstan tandem na mnogim proslavama. Udala se za nekog prosječnog lika,ne previše obrazovanog, kojem su čašica i kist za slikanje bili uvijek najbolji prijatelji. I ako je bio umjetnik, često je pričao protiv drugih i drugačijih, pa se moj tadašnji suprug i on nisu uopće slagali. Nama to nije pretjerano bilo bitno, jer je naše prijateljstvo bilo dugo i satkano od ljubavi, odanosti i povjerenja. Nakon što su nam roditelji pomrli, došla su neka loša vremena. Muž i djeca su joj je rasula po svijetu, a ona je ostala sama sa svojom sestrom. Otišla sam i ja, pa smo se čule povremeno. Kad je moj brat htio pozdraviti na cesti, ona je mahnula rukom i rekla:" Ne smiju nas vidjeti kako se pozdravljamo." Brzo je požurila i zamakla u uličicu. Kad su je neke drugačije komšije upitale:"Znaš li gdje ovo mi sad treba da idemo?" Ona je rekla:"Ne brinite se. Vi idete u treće zemlje. Bit će vam lijepo tamo." I tako su godine prolazile,a ljudi su se raseljavali. Onima koji su tu se činilo da će vječno biti ova tmurna i loša vremena. A i ta tmurna vremena su postepeno blijedila. Kad bi se povremeno čule, rekla je da radi u nekom "prihvatnom centru" i da to mora, jer treba othraniti sebe i sestru.U taj "prihvatni centar" je došao i moj brat. Zvala sam je mnogo puta, ali svaki put je rekla da ne smije mi ništa reći, pa sam je prestala pitati, a uskoro i prestala sam zvati. Uskoro je brat umro, malo od bolesti, malo od života, a najviše od onih tmurnih vremena. Prošlo je mnogo godina...ali ona eto svake godine stavi cvijeće za godišnjica na grob moga brata.. I eto tu na grobu kad se sretnemo, samo šutimo, stavimo cvijeće, pomolimo se svaka na svoj način i odemo. Vidimo se često u gradu. Gledamo se i prođemo jedna po kraj druge kao da nikad kao da nismo ništa...Podarim joj samo prazninu, a ona meni neki tužni pogled...i nastavimo dalje...svak svojom stranom grada...

30.04.2018.

Nije sreća ono što oko vidi

Prošlo je 25 godina od rata i mi smo se srele, svaka sa svojom pričom. Dugo smo pričale i plakale. Prolazili su dani i mi smo se nastavile družiti, u jednom trenutku sam odlučila da ću biti skroz iskrena prema njoj,pa makar me to koštalo prijateljstva.Bez mnogo razmišljanja sam joj jednostavno rekla:"Ti nemaš pojma koliko sam ja bila ljubomorna na tebe, i sve mi, koliko smo samo željele okusiti djelić tvog života." Ona se blago nasmijala, i prigušenim glasom mi rekla:"Nije sreća ono što oko vidi." Pa nastavila:"A vi nemate pojma koliko sam ja htjela imati bezbrižne živote kao što ste ih vi imale." Bila sam zaprepaštena kad sam shvatila da se iza luksuznog života krila jedna vrlo usamljena i nevoljena žena. Bilo me stid. Da. Osjećala sam se loše što sam evocirala za nju tužna vremena. Sve smo znale komentirati njen izgled, potajno želeći pobjeći iz svojih prosječnih dosadnih života.Ona je šutjela čitavo vrijeme, jer tako su žene u našem kraju naučene da šute. Mi smo istrenirane od rođenja da sve skrivamo. I da svaku prevaru i svaku bol prekrijemo najljepšim osmijehom na porodičnom ručku. I šutimo..stariji kažu da tako čuvamo dom.Njena majka i majka od njene majke..sve su to žene koje su trpile...ne samo grube riječi, već i udarce, i poniženja ...ali pssssss....o tome se ne priča. šta će svijet reći? Familija je svetinja u našim krajevima, i uopće nije bitno jeste li u njoj sretni ili ne.Kao u nekoj firmi, bitno je da ste poslušnici. Samo ne talasaj previše, i pokupi eto te mrvice što ti je život dao i šuti. Samo šuti i pretvaraj se da si sretan.

26.04.2018.

Vjeruješ li?

Nedavno mi je rekao:"Nemoj prodati svoju vjeru." Rekao mi je to čovjek, koji je svoju najveću ljubav i plod te ljubavi uništio radi svojih niskih strasti. Rekao je to neko ko zna pricati o religiji, ali ne i zivjeti je. Neko ko pomaze drugima, a onda na sav glas prica sve kome je pomagao. O vjeri mi je pričala žena, kojoj je pravljenje kolača i pečenje mesa za neki vjerski praznik, bio najveći domet poštovanja svoje vjere. Žena koja priča protiv tuđih vjerovanja, a ne zna ništa o svojoj vjeri. Osudila sam i ja njih i oni mene. I ako je to grijeh.... O vjeri su mi pričali mnogi, neke sam cijenila, a neke ne. Moja pokojna prijateljica je bila zaređena,i nekad bi je posjetila u samostanu. Tu je uvijek bio spokoj, i po neka zalutala lijepa riječ. Rekla mi je da je u našem svijetu lakše pripadati, i da društvo ne voli ovakve vrste individualce. Jedna djevojka je postila čitav dan, bilo me stid jesti kraj nje, pa nisam jela, i ako je ona insistirala da jedem govoreći mi da to nema nikakve veze sa mnom, te da je to njen odabir. I jedna i druga, svaka u svom vjerovanju, su uvijek imale neku blagost, smirenost, poštovanje i lijepu riječ. Svaka na svoj način, i svaka na pravi način.

24.04.2018.

Moja zahvala

Želim ti se zahvaliti za svaki zakopani osjećaj koji njegujem u sebi. Eto samo sam to htio da ti napišem. Vidiš li onu planinu gore? Tamo sam napravio spomenik, a duboko dole u crnilu, ništavilu drugih svjetova zakopao sam i tebe i sebe. Nema nas više. Sad samo postojimo eto tako fizički, kao likovi iz nekih starih priča napisanih na žutim, izderanim hartijama. Nekako zaboravljeni od drugih, a od sebe pogotovo. Želim ti se zahvaliti što ponekad ne mogu pobjeći od snova, i kad legnem i zatvorim oči, trudim se da ne vidim tvoje obrise...u kutu moga oka zaluta neka suza... Upitala me je nedavno: "Zar ona nije znala šta je ljubav?" Rekao sam joj: "Znala je". Upitala me je:"Pa, ko joj je ubio ljubav?" Slegnuo sam ramenima i dopustio joj da svojim dugim noktima šara po mojim rukama. Ona pravi najljepše crteže po mojoj koži.Ja tad uronim u neke druge svjetove, daleke, nepoznate.... Ponekad ona primijeti moju odsutnost, pa me tako jako zagrli da otjera sve moje.... Misli valjda da tako pronalazi mene. Dopuštam joj često da ode na onaj naš spomenik, cvijeće odnese. Pustim je. Tako je lakše.


Stariji postovi

Pod ovim nebom


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
1215

Powered by Blogger.ba